Mir i toplina koji su mi bili potrebni

Ne znam je li krivo sunce, nekoliko mirnijih dana ili jednostavno činjenica da smo konačno zdravi — ali ovaj tjedan sam prvi put zaista osjetila onu pravu, toplu prosinačku atmosferu koju sam toliko željela.

Iza nas su bili dani puni briga, viroza i osjećaja da se sve događa prebrzo. 
A onda se nešto promijenilo.
Obaveze su se barem malo rasporedile, a mi smo si dopustili kratak predah — dovoljno da jednostavno budemo zajedno.

Ukrasili smo i jelku. Ne savršenu, nego po svome. S ukrasima koji nose uspomene, s dječjim oduševljenjem i s onim lampicama koje prostor u trenu čine mekšim.
Kad smo ih prvi put upalili, djeca su zastala pred drvcem i ja sam znala — to je to. Trenutak koji sam čekala.

Danas su djeca otvorila već 14. iznenađenje na adventskom kalendaru.
Mali, gotovo neprimjetan trenutak — pa ipak dovoljno velik da te zaustavi. 

Da, prosinac je već na polovici.

Nije uvijek onakav kakvog ga zamišljamo.

Nije uvijek savršen, uredan ili besprijekoran.

Ali ponekad — kada si dopustimo zastati i primijetiti sitne trenutke — postane točno onakav kakvog trebamo.

Lijepa nedjelja svima, 
TT